Cak-calak-cak-calak… Zveče nove potkove vitke bedevije po iskrzanim kamenim kockama širokih ulica Bečkog Novog Mjesta. Ništa nova u toj melodiji, svakodnevna je kao zvon s katedrale u podne. Glasonoša zateže uzdu pred ulazom u utvrdu. Stražarima je dobro znan pa mu opušteno salutiraju pitajući se, kao i uvijek, šta li je nažvrljano na svitku koji čvrsto pritišće palcem i kažiprstom desnice. Malo potom iz tvrđavske ponutrice čuju se uzvici i graja.

Trinaesti je dan travnja 1670. „Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo povratiti, niti može čovjek biti trajno nesrećan dok Bog daje da se duša liječi zaboravom i zemlja obnavlja proljećem.” Tako nekako će tri stoljeća kasnije zapisati izvjesni Ivo Andrić iz daleke zemlje Bosne, tako nekako pedesetak kilometara dalje, u Beču, između talasastih napadaja grozničave zdvojnosti, razmišljaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Car Leopold im je poručio da dođu, sve će im oprostiti. Oni će mu se smjerno pokloniti, on će ih strogo ukoriti, oni će mu obećati vječnu pokornost, a on će ih očinski otputiti nazad, odakle su i došli. Petar će, obradovan ispunjenjem zahtjeva da postane varaždinski general, zagrliti sina Ivana Antuna, koga je prije poslao kao taoca, dok Krsto vrluda između rečenica koje će, kad se vrati, gromko istresti pristašama koji su mu držali leđa u uroti, i članka carskog zakonika koji kaže da posljednji izdanak neke plemićke obitelji, a on je upravo to, nikako ne može biti osuđen na smrt. I njihov glasonoša čeka – čim završe s carem, odjurit će pred njima u Čakovec da Katarini, Zrinskoga supruzi i Frankopana sestri, uzme muštuluk.

M.J. | Bljesak.info / Franjo Josip I.

Proljeće je, ono andrićevsko od maloprije. Pomalo izgubljen stupćem pred utvrdom, ne od proljeća, izdržao sam ih k'o kurva redova i kaplara, već od onog u glasonošinom svitku: Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan će, umjesto u Hrvatsku, u bečki zatvor. Zato treba pripaziti, itd, itd. Vojna tajna. U stvarnosti ne postoji niko osim Marije Terezije u nazivu vojne akademije iznad glavnog ulaza. Nigdje vojvode Leopolda V., koji je od onih 150.000 maraka otkupnine za engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca, što ga je zarobio 1192. godine, na povratku iz Trećeg križarskog rata, osnovao grad.

Nema ni arhitekata koji su malo potom, triput mjereći, jednom sijekući, na pustopoljnoj ledini snovali i snivali utvrdu. Ni vojvode Friedricha Svadljivog, iako je podigao citadelu s četiri kule, a od vojvode Leopolda III. ostala je samo 1379. godina, usječena u zaglavni kamen svoda nekadašnje kapele u istočnom zidu. Slavnom Friedrichu III., u čije doba je izgrađena i katedrala svetog Jurja, ovo je u 15. stoljeću bila rezidencija, a i sinu mu, caru Maksimilijanu I., onom za koga se obično kaže daje od Habsburga napravio najmoćniju europsku vladarsku kuću. Njega ima, eno mu smećkastog grobnog kovčega u kapeli svetog Jurja, točno iznad ulaza u unutarnje dvorište. Kapela je svjetski jedinstvena: na svijetu nema druge ispod koje može proći kolska zaprega. Zato za Maksimilijana kažu da počiva „ni na nebu, ni na zemlji“.

M.J. | Bljesak.info / S Marijom Terezijom

Sve je to Marija Terezija poništila 1752., odredivši utvrdu za „plemićku kadetsku kuću“. Tako gradić od svega oko 47.000 žitelja ima najstariju vojnu akademiju na svijetu. Vojnici i sad, oboružani dugim cijevima, ni ne primjećujući me, lijeno gmižu unutarnjim dvorištem. Na travnjaku sveti Juraj ubija aždaju, ali, barem po onom što kazuje njegovo lice, kao da joj veli: Hej, aždajo, izvini, molim te, vidiš da sam i ja pustio poda se, al' jbg, moram te nekako ubit'! U produžetku skulpture Čakovčanina Ljubomira Levačića; to je valjda, zbog Zrinskih i Frankopana, vraćanje malog dijela duga Čakovcu i Hrvatskoj. Ne volim apstrakciju i točka.

S one strane tvrđavske jezge, iz parka koji, izgleda mi, nema kraja, Marija Terezija i Franjo Josip I. Ona u krinolini, s dvjema mladicama ispod nogu, zaposlenim, čini mi se, nekim ručnim radom, on u paradnoj odori kakvu mu je u Sarajevu izbušio Gavrilov metak. Iznad ćelave glave mu orlušina i slogan „Viribus uniti“ („Ujedinjeni u snazi“). Što su bili, bili su, carstvo mu i kraljevstvo razletjelo se prije više od stoljeća kao srča laktom zakačene porculanske vaze iz doba dinastije Ming. U zakutku parka, ispred sjetne boginje koju ne prepoznajem, spomenici s imenima poginulih časnika Druge republike, dakle od 1945. Posljednji je neki Hans Peter Lang, jedinac na samo zasad praznoj ploči, godina 2006., mjesto pogibije Libanon. Prva republika je izbrisana. Bočno od Franje Josipa i Marije Terezije, po visini spomenika tek malo manji, Franjo Josip grof Kinsky (1739. - 1805.), austrijski general u Bavarskom nasljednom ratu i u Koalicijskim ratovima. To bi mu, i svi njegovi juriši i herojstva, bilo uzalud, ne bi ga bilo ovdje, da 1785. godine nije imenovan zapovjednikom Vojne akademije, što će ostati sve do smrti.

Vojarna-akademija je podalje od centra. Blizu joj je samo vodotoranj, ali to je za mene, koliko god on moćan bio, u jednom ovakvom gradu novotarija. Nego se držim starih gradskih zidina, u jednom dijelu visokih, ako se računaju i „zubi“, brat bratu, i osam-devet metara. Čudno je samo to da je najatraktivniji dio, neka vrsta vidikovca unutra, privatno vlasništvo. Kad su ovuda, a jesu, pod jakom stražom proveli Zrinskog i Frankopana, nije bilo ni primisli da će preko puta zidina gordo stajati evangelička crkva, nekadašnja sinagoga, inače bi i zamišljeni Isus na njenoj fasadi pogled upravljen k nebu, oslušnuvši zveket teških bukagija, sigurno barem načas usmjerio prema dvojici koje od krvničke sablje dijeli tek nekoliko obijesnih proljetnih frktaja konja što su ih okružili.

M.J. | Bljesak.info / Turski svatovi pred Vijećnicom

Centar je, precizno razapet među starim gradnjama, poprilično nalik svojoj braći u drugim gradovima ovog dijela svijeta. Bez pila s okrunjenom Gospom na vrhu ovdje naprosto ne bi bilo moguće, a ni bez čopora biskupa i svetaca blaženih smiješaka, raštrkanih Njoj u podnožju. Zrinski i Frankopani najprije su desetljećima vodili ljute bojeve protiv Osmanlija, a onda su ih, snujući urotu, pozvali u pomoć, pristavši im zauzvrat izručiti Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo. Spasiš domovinu od posezanja jednog i pokloniš je drugom?! Iskreno, zbog ovog se počesto zapitam jesu li Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan zaslužili ovoliku slavu?! Neko na Porti dobro je procijenio da neće uspjeti pa je, umjesto obećane im pomoći, u Beč odmah poslana detaljna informacija o pobunjeničkim planovima. Da ih, a onda jesu, danas provedu glavnim trgom, začuli bi turske svadbene popijevke i vidjeli turske svatove pred gradskom vijećnicom. Svatovi bi se pomaknuli malo ukraj, da kolona s dvojicom uzapćenih prođe, a onda bi mladin buket svejedno letio u zrak.

Ne čuju Petar i Fran Krsto svatovsku ciku i vrisku pa i da je stoput glasnija. Bace pogled prema nebu, ali se On ne pomalja, samo poneki sivi oblak i škrta zraka sunca. Pa netremice, ne primjećujući ni lj od ljepote, zure u velebna zdanja i natpise, što njemačke, što latinske; razumiju i jedne i druge, ali su im slova nalik oštricama krvnikove sablje što je pokušavaju otjerati dalje od podsvijesti. Neko je – vidiš ti tih njihovih blesavih običaja! – šarenim balonima okitio samotna stabla po trgu. I sveci s fasada samo netremice gledaju smrtni mimohod gradom; bi oni, skočili bi odozgo, te odreda dobre bogougodne dušice, to im je u krvi, ni svecima sevap nije od viška, i u raju se valjda može napredovati, ali im je već priopćeno da nisu nadležni.

M.J. | Bljesak.info / Kula u kojoj su bili zatočeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan

Povremeno im se u oči zadjenu tornjevi katedrale, koja to tada još nije već samo župna crkva. Tamo ih vode, ali okolo, kroz čitav grad, za nauk svima kojima čak i samo na vrata od sviju skrivenih misli zakuca riječ „pobuna“ ili bilo kakva slična. Kažu da ljudi u smrtnom času, kad ga slute i doslute, postaju vidoviti, proroci, samo što za svoja proročanstva više nemaju glasa niti ih imaju kome izreći. Tako Fran Krsto i Petar – jest da će ovo što ja sad vidim doći mnogo nakon što se njihove glave zakotrljaju u prašini – možda naziru i ove vitke lutke u izlozima, nimalo nalik njihovim ubogim međimurskim seljankama i sluškinjama pa čak ni njihovim gospođma i gospodičnama. I čovjeka s bijelim golubovima u kavezu i na kavezu; nisu u okovima, a ipak mu ne bježe. Nekad je dovoljno samo imati izbora. I bradatog kralja Mojsija u staklenoj piramidi, sa suhim jezercem ispod nogu popločanim šarenim kamenčićima, koji će se tu ustobočiti mnogo desetljeća nakon što ih provedu. Inače je slobodan, ali ga sad, plašeći se mraza, još nisu oslobodili staklenog okova. I gipsanog trubača na konju iznad reklame za „singerice“, i ptičurinu raščerupanog perja iznad neke druge reklame, i sovu iznad ulaza u knjižaru, i izmučenog svetitelja sa zlaćanim zrakama umjesto kose, i ćelavog golaća sa svih strana zatrpanog slovima i rimskim brojkama, i starodrevne i novovjeke bunare, čak i ljekarne ne puno mlađe od njih, samo što u njima za njih dvojicu nema lijeka.

Promiču arkade Neuklostera, što će reći novog samostana, mada je, po caru Friedrichu III., podignut još 1444.; unutra je grobnica portugalske carice Eleonore, majke Maksimilijana I. Na zidu spomen-ploča postavljena povodom prve izvedbe Mozartovog „Requiema“, 1793. godine; neki grof Walsseg naručio da bude izvedena na misi za njegovu pokojnu suprugu. To je ljubav, to se voli :) Oltarna slika Isusa kako putuje u nebo iz nekog razloga zaklonjena veliki krvavocrvenim platnom. Ostaje iza leđa i crkva svetog Jakova u kapucinskom samostanu; sveci ni da mrdnu, a mladež na panou se, uz gitaru, veseli kao da nekom ko prolazi pored njih nisu odbrojani ne samo dani već i sati.

M.J. | Bljesak.info / Glavni ulaz u katedralu

Evo ih napokon i pored katedrale koja to tada još nije, samo što nisu pred ulazom u utvrdu. Poskakuju ždrijepci, proljeće, oni bi malo kasa, pa i galopa. Stražmeštar resko naređuje, pokazujući zatvorsku kulu u utvrdi. U istoj kuli će 30 godina kasnije biti zatvoren Ferenc Rákóczi, mađarski revolucionar, borac za neovisnost od Habsburga, posljednji knez Transilvanije. Optužnica slična, samo što je ono što su Zrinski i Frankopan naumili s Turcima on planio s Francuzima. Rákóczijevi ljudi su, međutim, podmitili kapetana i omogućili mu bijeg. Carevi konji su sutradan kapetana raščetvorili, zlatnici od mita su ostali ko zna kome. A ko će pomoći Franu Krsti i Petru?

Krvnik prezimenom Mohr večer prije pogubljenja se, kaže predaja, kad je saznao čije glave treba odvojiti od ramena, opako zapio. Onog jutra kad su ih izveli iz kule da ih pogube gušio se od mamurluka. Nije da njegov mač nije bio najoštriji što je bilo moguće, ipak je danonoćno na raspolaganju imao carskog tociljara, ali je i sinoćnje vino bilo uporno, pa su se glave Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana zavaljale tek od drugog udaraca posred debelih plemićkih vratova.

„Sine“, veli, „ko igra za raju, a zanemaruje taktiku…“

Sve ostalo je povijest.